Pripreme za ljeto su počele. Valjda neće biti nikakvih smetnji da se planovi realizuju, a ovoljetni planovi su autom u Tursku. Da, i ja sam ovo odbijala već nekoliko puta, te dug put, te nepoznat put, te ovo te ono, ali nakon hiljade i hiljade pređenih kilometara po Evropi, odlučila sam da prihvatim ideju. Što da ne?
Muž je već nekoliko puta putovao po Turskoj autobusom, a ja sam, inače bila jednom i to avionom. Istina, prije nekoliko godina sam sa još nekoliko prijatelja uplatila putovanje u Istanbul preko agencije Travel house i…bila prevarena. Eno, čovjek opet ima agenciju i nudi povoljne aranžmane.
Odoh s teme, moram natrag.
Dakle, evo već nekoliko dana visimo po raznim sajtovima da bi ulovili jeftinije aranžmane. Rekla sam da, kao i većina građana moramo paziti na budžet.
Ovako. Plan je krenuti sredinom jula aBd u ranim jutarnjim satima iz Sarajeva, pa preko Višegrada, Srbije, Bugarske do Turske. Uz usputna kraća odmaranja, planiramo u Edrine predveče na spavanje. Naredne dvije noći planiramo provesti u Istanbulu, zatim pravac Sarimsakli na pet noćenja. Plan nam je da u povratku krenemo preko Grčke i Makedonije s noćenjem u Skoplju, a odatle pravac Sarajevo. Napominjem da usput dok tražim obnavljam znanje turskog. Jest da nije Bog zna kakvo, ali sam se i prošli put snašla. Važno je da situacije nisu ekstremne.
U moru sajtova sa zaista velikom ponudom hotela, došla sam do zaključka da je Booking ipak najbolji. Nekako je najjednostavniji za korištenje, a i najrealniji. Ono što mene kao putnika zanima jeste koliko u konačnici moram izdvojiti novaca za hotel. Uopće me ne zanimaju porezi u dotičnoj državi, osim onako informativno. Dakle, neki sajtovi prikazuju cijene u hotelima bez uračunatih poreza pa ukoliko još neko planira put i rezervaciju online neka provjeri šta ponuđena, veoma često, neodoljivo niska cijena uključuje. S Bookingom imamo pozitivna iskustva i zato smo se ipak fokusirali na njega.
U Edrineu, Istanbulu i Sarimsakliju smo pronašli nekoliko hotela srednjeg reda veličina. Nisam od onih koji vjeruju da za malo novca mogu dobiti najbolje. Jeftine stvari u meni bude sumnju i najčešće je najjeftinije ustvari najskuplje. Zato gledam osrednju cijenu koju si mogu priuštiti, a cijene u hotelima se gotovo na dnevnoj bazi mijenjaju pa sad čekam skrivenu ponudu.
Čeka me puno istraživanja: visina putarina, vinjeta za Bugarsku, i drugi obavezni izdaci. Nadam se da ću krajem jula okačiti ovdje fotke koje sam sama napravila odavde do Sarimsaklija.
Jednom je i meni kašika pala u med ili što bi Hercegovci rekli “buha me ujela”. Bila sam dio ekipe koja je posjetila Konyu, i to ne o svom trošku. Ljudi moji, lijepo je imati mogućnost i putovati o svom trošku, uklapati se u budžet, planirati put. Al što je dobro biti gost još boljim domaćinima i samo slijediti protokol…pa to se teško može opisati.
Konya je drevni grad kontinentalne Turske. Turkish airlines vas tamo prenese od dva puta. Dakle, prvo let Sarajevo – Istambul, pa čekanje na aerodromu i presjedanje , opet u Turkish airlines na lokalnom aerodromu koji se nalazi odmah uz “Kemal Ataturk”. Čisto da napomenem i TA su dobri domaćini. Puno šire ruke od onih u Eurowingsu. Topli sendviči, napitci, desert. Jest da je mini, ali je desert. I voda obavezno. Meni je ovaj podatak važan jer uglavnom pijem vodu. Kad se ima u vidu da se u avion ništa ne može unijeti osim onog kupljenog u free shopu po paprenoj cijeni, onda je ovaj podatak o posluzi u avionu veoma bitan.
Dakle, domaćini su nas dočekali na aerodromu i smjestili u predivan hotel Ramada. Hotel inače ima pet zvjezdica. Naš smještaj je uključivao korištenje svega onoga čime se Ramada šepuri na Bookingu. Tokom leta pravili smo raspored korištenja tih blagodeti. Na kraju, od svega što Ramada nudi, vidjeli smo samo udobne sobe i raskošne doručke. Raspored nam je bio takav da smo poslije doručka odlazili, a umorni vraćali negdje oko ponoći.
Ipak, niko se nije žalio. Prilika da upoznamo djelić života Anadolije, da proširimo vidike , većini od nas desetoro pružila se jednom u životu. Zato smo zdušno slijedili protokol i naše domaćine koji su nam željeli pokazati ama baš sve. Jedino što smo poželjeli, a nije nam se pružila prilika da vidimo jest anadolska svadba.
Hrana u Anadoliji je začinjenija i masnija nego naša. Osnova većine recepata je ovčije meso. Kasnije su me pitali jesam li mogla jesti? Naravno da jesam. Jela sam sve što je ponuđeno. Za ono što mi se naročito dopalo rekla bih “čok, čok guzel”, a ono malo manje “čok guzel”. Ipak, došla sam do zaključka da onaj tempo aktivnosti ne bih definitivno izdržala na posnoj hrani. Ono što sam znala, a ipak me malo začudilo jest količina čaja koji se ispija. Gdje god dođemo prvo nas ponude čajem, a onda kasnije i kafom i to jako dobrom. Šalili smo se pitajući jedni druge ima li gdje čaja, otkad ga nismo pili?
Anadolci su gostoljubivi, otvorenog srca i osmijeha, a Anadolke žene izuzetne ljepote.
Putovanje autom može biti jako zabavno. Isto tako može biti i stresno. Stari rođak mi je pričao kako je on sa još pet prijatelja proputovao Evropu autom. Bilo je to krajem šezdesetih. Po trojica su išli popularnim fićom i tristaćem. Petnaest dana Austrije, Njemačke, Švajcarske i Italije… Ostalo mu je u sjećanju kako su se zadnjih dana svađali. Svi su svakom smetali. Kasnije su se tome smijali.
E, dakle, ako putujete s porodicom u autu neizbježno je da se barem jednom ono pravo posvađate. Jednostavno, udaljenost od kuće i ograničen prostor tjeraju na svađu. Da bi se smanjio rizik od svađe i putovanje učinilo zabavnim i ugodnim, neophodne su neke pripreme. Ne znam kako vi, ali ja radim ovako 🙂 . Dakle…izabrali smo destinaciju. odlučili da putujemo autom, odredili termin, pobrinuli se za smještaj ( i tu zna iskrsnuti problem, ali o tome drugi put)…i slijedi:
1.Napraviti popis stvari koje moramo učiniti prije polaska
Dom se mora ostaviti sigurnim. Kakva god nas želja tjerala na putovanje dom je mjesto gdje ćemo se vratiti. Pošto nemam nikog pouzdanog da nadzire naš dom, onda se pobrinemo da otputujemo u tajnosti. Obezbijedim sve dragocjenosti, zatvorim prozore i zaključam vrata. Ukoliko imamo problem s npr. curenjem vode, zatvorim ventil za vodu. Ne želimo se dovoditi u situaciju da o nečem što nismo otklonili razbijamo glavu.
I ništa manje važno: obezbijediti i pripremiti auto za siguran put.
2. Napraviti popis stvari koje ćemo ponijeti
Bez pasoša se ne ide. Još uvijek i još uvijek u većinu država. Dakle, pasoši. Ovdje treba biti strog. Djeca ponekad žele da nose svoje pasoše. Moja kolegica s posla je prošle godine prešla tristo kilometara do granice i onda shvatila da kćerka umjesto svog, nosi pasoš svog starijeg brata koji je ostao kod kuće. Dakle, torbica specijalno za pasoše i svi na okupu. U našoj obitelji ja sam zadužena za to. Osim pasoša tu je novčanik, mobiteli te garderoba. Sve treba, ali ako nemate pasoš i novčanik džaba vam garderoba i mobiteli.
3. Napraviti troškovnik
Novca nema za bacanje. Da bismo putovali moramo pažljivo sve isplanirati. Prvo broj dana koliko namjeravamo putovati, zatim troškovi goriva, hrana i piće, smještaj. Ukoliko su nam ovi troškovi poznati, onda se možemo i počastiti nečim što nam srce poželi. Mislim da od djece ne treba tajiti stvarnu situaciju. Na način da razumiju treba im objasniti da ne možemo kupovati sve što vidimo.Ovo je bolje obaviti prije polaska da ne bi došli u situaciju i nervirali se stotine ili hiljade kilometara od kuće.
4. Napraviti plan puta
Hvala Bogu, sad imaju razni sajtovi kao podrška na putovanjima. Na internetu se može naći detaljni planer puta, auto karta, navigacija…Najbolje je kod kuće pri optimalnom Wi-Fi -u pronaći tačne adrese i zabilježiti ih. Ja još uvijek za tu svrhu koristim stari dobri papir. Takođe isprintam planer. Ne želim da zavisim od tehnologije. Ono što sam već pominjala jest da (ukoliko imam vremena) najradije proučim riječnik države domaćina i probam naučiti elementarne riječi, a po mogućnosti i fraze. Iz mog iskustva mogu reći da su čarobne riječi hvala i dobar dan na svakom jeziku, ali neophodne su i izlaz, pomoć, gdje, voda,…Probam za ovo koristiti mobitel, ali i dalje mi je najdraži papir.
5. Napraviti plan boravka
Da bi ovo uspjeli, treba upoznati mjesto. Naravno, i ovdje je google nezamjenjiv. Popis destinacija koje želimo posjetiti, sa tačnom adresom i ostalim neophodnim informacijama sačinjavamo prije polaska. Informacije kao npr. cijena ulaznica za su veoma bitne i mogu drastično da utiču na budžet. Naročito ako je to za četiri osobe kao u našem slučaju. I da naglasim, većina ulaznica je skupa. Mi prakticiramo posjetiti jedno mjesto gdje se bez ulaznice ne može, a ostalo vrijeme potrošiti na panoramski pogled
6. Napraviti plan povratka
Baš kao i polazak, i povratak treba biti planiran. Ne znam kako kod koga, ali mi baš, baš poželimo kuću i nikad još nismo produžili nigdje ni jedan dan duže od planiranog.
Nepregledna ravnica. I vrućina. A ja sam insistirala na jaknama…Sin je sarkastično pitao da li da ponesemo i skafandere?
Kečkemet
Nažalost, ovaj grad nam je bio samo prenoćište. Naš cilj je bila Budimpešta i nismo imali vremena za detaljniji obilazak Kečkemeta. Kako smo usput potrošili puno vremena, shvatili smo da ćemo u hotel stići prilično kasno te da vjerojatno, u nedjelju uveče, nećemo imati neki izbor što se hrane tiče. Zato smo u Osijeku u Mlinaru pribavili zvrčiće sirnice te neke slastice za ponijeti. Inače, sviđaju mi se njihova peciva i kad god ne znam šta ću jesti, a Mlinar je u blizini, ja trknem tamo. Hotel je bio bolji nego sam se nadala. Stara zgrada u centru Kečkemeta sa potpuno renoviranim i sad novim enterijerom. Za čistoću smo im na Bookingu ostavili najvišu ocjenu.
Kečkemet, barem ono što smo u toku dvosatne šetnje mogli vidjeti je lijep grad. Jest da nije metropola, ali me iznenadio manjak šetača. Noć je bila topla i u Sarajevu nakon duge zime sve izvrvi napolje, a ovdje ih je bilo iznenađujuće malo. Ono što me vratilo u grad mog djetinjstva ( jer to nije Sarajevo) jesu panoi u centru grada sa slikama maturanata i njihovih profesora. Zaista slatko.
Budimpešta
Budimpešta je predivna. Ok, ja jesam od onih što u svemu i traže i vide ljepotu, ali zaista je predivna. Moja sestra koja je proputovala cijelu Evropu uzduž i poprijeko kaže da joj je ovaj grad na Dunavu najljepši. Tog dana Dunav i nije bio naročito plav kakav je bio kad smo mjesec ranije putovali u Njemačku. Svejedno je lijep.
Po mom planu prvo smo trebali zadovoljiti turističke apetite najmlađeg člana. Kćerka je željela posjetiti Tropikarium. Ko nije bio tamo, samo da napomenem da se ovaj fantastični akvarijum nalazi u tržnom centru Campona. Gdje i koji dio grada ne znam jer nas je do njega dovela gospođa navigacija. Karta je skuplja nego što mi je google prethodne većeri rekao. Za odrasle 2600 forinti, a za one do 18 ili 17 godina, nisam sigurna, 2000. Hajde, šta se može. Nije ni ovo svaki dan.
Uostalom još smo samo imali u planu platiti ulaznice za Groupama Arena, stadion Ferencvaroša. Nismo je platili jer je stadion zbog praznika bio zatvoren.
U Tropikariumu je strašno vruće, a pored ajkula, krokodila i ostalih egzotičnih životinja i životinjica najviše vremena smo proveli ispred nekog insekta za kojeg piše da je tu, al da ima sposobnost kamuflaže. Meni je ličio na bogomoljku, mada mu je porijeklo s južne hemisfere i to negdje s nekih otoka oko Australije. Tražeći među lišćem tog zabušanta nisam mogla, a da ne primijetim da je Tropikarium pun gosta sa Balkana.
Kako nismo imali vremena istražiti restorane, odlučili smo da jedemo brzu hranu. Dakle Mc i prijatelji. Nije problem, svakako to rijetko jedemo kod kuće, a ovdje ih ima na svakom koraku.
Ono što nam se pokazao kao problem jest naša navika da uvijek i svugdje plaćamo kešom. Ja inače preferiram taj način jer imam kontrolu potrošnje. E, sad je to bio probvlem jer naravno kao i u svakoj iole ozbiljnijoj državi jedino platežno sredstvo je domaća valuta. Razmijenili smo nešto novca u mjenjačnici i shvatili da ćemo prekršiti pravilo i ostatak plaćati karticom. Za ovakve poput mene prepaid kartica je zakon.
Vozeći uz sami Dunav prema našoj sljedećoj destinaciji, a to je Buda castle, morali smo zastati i diviti se ovoj ljepoti. Muž je ovdje bio prije nekih petnaest godina, ali kaže da nam ne bi mogao biti vodič. Nije zapamtio ni Budimpeštu ni Dunav ovako velikim i lijepim. Ono što nas je iznenadilo jest da na tim parkinzima nema parking aparata. Da li se parkin plaća ili ne mi ne znamo jer mi niti smo čuli niti vidjeli da to neko radi. Najradije bismo šetali, ali nismo imali vremena za to pa smo na Buda castle krenuli autom i to s namjerom što više se popeti. Popeli smo se na vrh. a za neko dvosatno ili malo duže zadržavanje platili smo nekih tri i pol KM.
Budimski dvorac je impozantan. Zaboravih reći da smo ranije, sa zemlje gledali zgradu Parlamenta. Ipak impozantnija je kad se gleda sa ovog dvorca.
Budim je brežuljkasti dio, gust i zelen. S druge strane je prostrana Pešta. Šteta je samo ovdje doći na kratko kao što smo mi. Ipak, uspjeli smo da vidimo neke prelijepe stvari.
Takav je i Most slobode. Muž je predložio da ovdje dođemo kad se upale svjetla. Poslije večere u Corvin plazzi vratili smo se u ovaj dio i pridružili se brojnim šetačima. Ovaj most dugačak 333,6 m prešli smo pješice s namjerom da idemo drugom stranom do Lančanog mosta, pređemo most i vratimo se. Most slobode prepun je šetača, a i automobila. Vibracije vas svakako posjete da ste iznad najveće evropske rijeke. Ono što mi je bilo baš onako mladalački i opušteno je kačenje odnosno penjanje mladih po ovom mostu. I moja djeca su se penjala. I mene je želja povukla, ali sam se pobojala da to neću uspjeti učiniti kao nekada i da ću postati predmet šale. Vjerujete, to u mojoj porodici nije nikako dobra i bezazlena stvar.
Nekako smo se odvojili od mosta i produžili dalje pored Dunava punog brodova. Zanimljiva stvar je da ljudi silaze i opušteno sjede na prilično strmim mjestima vrlo blizu rijeke.
Procjena nam je bila slaba. Jedva smo stigli do Elizabetinog mosta, a grmljavina je počela. Prešli smo most i vratili se pred hotel Gellert gdje smo ostavili auto. I tek što sam u prtljažnik smjestila stvari i zatvorila ga , na Budimpeštu se osuo grad. Mileći i probijajući se kroz jezerca vode izišli smo na auto put za Kečkemet. Budimpešta je ostala iza nas kao i brojne munje koje su je dodatno osvejetljavale.
Mada svaki put kažem kako ću se sljedeći put bolje pripremiti za put, to ne učinim. Jednostavno zato što mi put ne planiramo dovoljno dugo da bismo se dobro pripremili. Najčešće ne prođe ni dvadeset i četiri sata od ideje do realizacije.
Tako je bilo i za prvomajske praznike. Imali smo, ustvari njih troje su imali pet slobodnih dana da rade šta hoće. Ja ne. Ja sam trebala u ponedjeljak na posao, ali sam već u četvrtak razmišljala da uzmem taj jedan dan godišnjeg odmora i da se barem pošteno naspavam.
U subotu za kasnim doručkom sin je predložio da idemo u Budimpeštu. Ima on taj običaj da kaže kako u Budimpešti još nikada nije bio. Ostatak dana nismo pričali o tome. Oko dvadeset i dva sata uveče pokrenuli smo priču gdje za praznik? Sin opet predlaže Budimpeštu. Usaglasimo se konačno oko dvadeset i tri sata. Budimpešta. I to u nedjelju ujutro polazak.
S Bookingom nismo imali sreće. Nije nam ponudio ništa što je nama finansijski dostupno. Nismo planirali potrošiti previše novca pa smo se bacili na Airbnb. Ni tu nismo bili dobre sreće.
Ono što smo mi tražili jeste pristupačno noćenje s doručkom u family rooms. I naravno, pošto ne znamo ni Mađarsku, ni mađarski jezik, tražili smo da nije van urbane sredine. Hoteli i prenoćišta uz auto put nisu dolazili u obzir.
Počeli smo s okolicom Budimpešte, pa dalje i dalje. Dvoumili smo se između Pečuha i Kečkemeta. Onda smo dogovorili da ćemo nazad preko Srbije i tako je izbor pao na ovaj drugi.
Sin je dobio zaduženje da pronađe destinacije u Budimpešti za posjetiti i zabilježi tačne adrese kako bismo mogli koristiti navigaciju. Kćerka je pripremila četiri ruksaka i sebe spakovala, a nas dvoje starih smo rezervisali sobe u hotelu. Nisu imali porodičnu pa su nam ponudili dvije dvokrevetne po cijeni od nešto malo manje od sto KM po noćenju plus boravišne takse dva puta četiri jest ugrubo oko četiri stotine i trideset KM. Prihvatljivo. Od drugih neophodnih troškova planirali smo tri točenja goriva plus hrana i piće za tri dana. Nastavi čitati “Hungary”
putovanja s porodicom 